Cetinjski manastir

Kamen na kamenu. Možda se tako najtačnije može opisati Cetinjski manastir. I kamen postaje grad antigradom monaškog življenja. I oba zajedno, i grad, prizvan Jerusalimu i antigrad prizvan spasenju, postaju jedno pod kupolom cetinjskih jutara. Ivan Crnojević 1484. godine ustanovi ovdje manastir po opštežiteljnom ustavu Svetih Otaca Crkve. Njegov blagoslov i danas primaju cetinjski monasi.

Manastir Rođenja Presvete Bogorodice pod vječnim je pokroviteljstvom Prisnodjeve. Njegovi ostali pokrovitelji kroz vjekove se pridodaju privučeni sveosvećujućom silom blagodati Božije. Pridodaju se, ali ih i svetinja rađa, isklesavši ih na kamenu podvižničkog življenja. Sveti Petar Cetinjski je jedan od njih. Drugi je Sveti Vasilije Ostroški. Jedno vrijeme on bješe đakon u ovom Manastiru. Budući čudotvorac tada se projavi i prvim čudom - nevino dijete progovori da potvrdi nevinost svetitelja, nijemo budući u utrobi, da zaštiti nijemog pred klevetnicima

Čitavih dvjesta godina manastir Ivan-bega znao je samo za mirisna jutra širokog cetinjskog polja, rani poj ptica, klepala i zvona. Vrijeme i prostor, osmišljeni silaskom Nadvremenoga i Neograničenoga - Hrista Gospoda - u Svetoj Liturgiji u zenicu ljudskog postojanja, i odatle preobražavani počeli su kao mnogo plodno tlo da donose duhovne ljiljane. Jedan od njih bješe "Oktoih" - prva štampana knjiga za srpske oči. Zasadi ga inok Makarije "ot Černija Gori", potonji iguman carske lavre Hilandarske. Usnuvši u Svetoj gori, on ne počinu dok od Crne Gore ne poče da oblikuje Svetu.

U praskozorje trećega vijeka svoga postojanja, 1692. godine, antigrad manastirski postrada od zlobe zemaljske. Sulejman-paša ga potpuno razruši, sabivši ga u temelje, do danas vidive; da temelji budu čvršći, da stradanjem manastir pusti dublje korijene, kao drvo šibano vjetrom što se sve dublje i dublje u zemlju spušta. A neki kažu i da se vaznio na Nebo, jer pored svih proučavanja v istraživanja niko ne zna kako je tačno izgledao. Samo se zna da je bio "mali, ali prelijepi manastir Bogorodice".

A Ivanov dvor za nepristrašće zemaljskom i okretanje nebeskom bi nagrađen - jer on, umjesto zemaljskog blaga sačuva krunu Nemanjića i blago nad blagima - epitrahilj svetoga Save, koje patrijarh Arsenije Čarnojević, i sam Cetinjanin, ostavi pred polazak na Veliku seobu - bi nagrađen, jer se na njegovim temeljima sazida nov manastir. Vladika Danilo ga ukrasi i crkvom i arkadama, učestalim kao da pozivaju na učestalu i neprestanu molitvu - Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj nas.

Rodonačelnik svetolikosti naše, Sava, pobježe kao dijete u tuđu zemlju da nađe Boga. I kada ga susrete licem k Licu vrati se da plamenom lica svoga upali plamen u otačastvu. A Svetom Petru Cetinjskom bi određen teži zadatak: da u samome sebi nađe taj plamen i da ga prenese znajući kakva ga plata čeka za prorokovanje u sopstvenoj kući. Plamen bi prihvaćen ali plamenonosac doživje mnoge teške trenutke.

Pravoslavni manastiri su oduvjek bili košnice. Košnice slovesnih bogoljubivih pčelica koje u dvigu za nebeskim ne ostavljaju zemaljsko trudoljublje, u njemu samom, čak pronalazeći klicu uzdizanja. Zato manastirske zgrade liče na pčelinje saće. Ćelija se nadovezuje na ćeliju, niče jedna na drugoj i jedna kraj druge bez nekog utvrđenog reda, a opet na kraju sve biva blagoobrazno i diviš se skladnosti građevine. I na Cetinjskom manastiru svaki naraštaj ostavlja svoj pečat. Arkade i pirg doda vladika Danilo, isposničku keliju sveti Petar, konake Njegoš i patrijarh Gavrilo Dožić, a sve trudom i ljubavlju preobraženo stapa u cijelinu zmijoliko pruženu podlovćenskim kršem. Radost za oko i da dušu blagorodi.

Veoma je važno za Cetinjski manastir da su za njega od samog početka vezani arhijereji - episkopi i mitropoliti. Tako je aktivnost u njemu oduvjek bila zapečaćena blagoslovom. Kada su potrebe nalagale onda se njihovo episkopsko služenje širilo i na državu koja je time poprimala teokratske osobine. Kada je bilo potrebe jahali su konje i vodili vojsku. A pri svemu tome oni su se prije, i iznad svega, bavili Jedinim na potrebu - Hristom Gospodom; sve ostalo je iz toga izviralo.

Crna Gora posjeduje neki unutarnji sjaj. Možda baš zato u njoj nema mnogo spoljašnjeg sjaja. Ukoliko ga ima, on se prinosi svetinji. Kada dođete u riznicu Cetinjskog manastira i pred vama zasijaju zlatotkane odežde i zlatni i srebrni putiri, onda shvatite da je ono najskupocjenije prinijeto Bogu na dar. Ali je prinijeto kao žrtva žarom tog unutarnjeg sjaja koji odsjaj sunca na kamenu i u bistrotečnoj vodi u slobodi više cijeni nego bljesak platine.

Naša obitelj ima nekoliko nebeskih zastupnika - njihove mošti nalaze se pod svodovima manastira. Ruka svetog Jovana Krstitelja, koja je krstila Hrista u Jordanu i danas blagosilja one koji se pred njom krštavaju i sve one koji, poklonivši joj se, napajaju duše svoje živonosnim vodama blagočešća. Pružena ka čestici Časnog Krsta, na kome je Gospod raspet, kao da i danas govori: "Gle, Jagnje Božije koji uzima grijeh svijeta".

Krst je put hrišćana, a svjedočenje Hrista i stradanje - njegovo ostvarivanje. Svi zastupnici naše obitelji su mučenici - čak i Sveti Petar Cetinjski, čije je svakodnevno mučeništvo zamijenilo mučeništvo krvlju. Njegovim stopama osvećen je svaki kamen manastira.

Mošti svetog Teodora Stratilata stare su 1600 godina. Iz prvih vjekova je i lobanja svete Fevronije, golubice jače od orla neznabožne Rimske imperije. Svojom drevnošću oni vode na ishodišta Pravoslavne vjere i ukorijenjuju naše obeskorijenjeno pokoljenje u rumena jutra ranog hrišćanstva. Neprekinuti niz svetitelja-mučenika obasjava i naše dane - preko čestica moštiju Novomučenika Srpskih iz Ržanog Dola, postradalih i za života i po smrti - spaljivanjem moštiju - i preko spomena Sveštenomučenika Joanikija, mitropolita Crnogorsko-primorskog, kome je i grob skriven. U molitve svih njih cetinjski monasi polažu svoje nade.

Za monaha je manastir središte vasione. On je - jasle u kojima se rađa, kolijevka u kojoj se povija, blago-sjenolisno drvo pod kojim sjedi i sa koga mu pada jabuka u krilo. Od tog istog drveta on pravi i krst na kome biva raspet.

U manastiru monasi opipljivo doživljavaju tajnu Vaskrsenja.

Vaskrsenje je mjerilo kojim se u monaškom životu sve mjeri - ono ulazi u svaku poru života i sobom je osvećuje - gradnju i sadnju, izlazak sunca i pozdrav pri susretu. Gledati manastirske građevine, a ne vidjeti u njima upisanu tajnu Vaskrsenja, znači ne vidjeti ih uopšte. Pogruzivši se u tu tajnu, monah i svaki čovjek, može osjetiti i u šumu lišća i u cvrkutu ptica, da je smrt pobijeđena.

Oaza u pustinji urbane civilizacije, Cetinjski manastir pruža dobrodošlicu poklonicima, blagodaću svetih moštiju i gostoljubivom srdačnošću monaha, mirisom drevnosti i radošću Vijeka koji dolazi.